Razgovor sa Bogom

Oduvijek sam voljela more, zvuk valova i toplo ljetno sunce. Mekani pijesak ispod mojih leđa, miris primorskog bora, pjev galeba na nebu. U trenucima smo sami more i ja. A onda me glasni smijeh vrati u realnost podsjetivši da nisam sama na plaži. Čuje se žamor i smijeh ljudi, djeca vrište loveći se po plaži, majka grdi dijete koje je bilo nestašno. Neki se ljudi kupaju, drugi sunčaju, sjede, leže, šetaju, jedu. Odjednom mnoštvo, veliko mnoštvo svuda oko mene. Negdje u daljini gledam obrise nekog drugog svijeta. Ne vidim baš dobro, kao da se nalazi ispod velike prozirne kupole. Upitam ženu koja leži do mene na ručniku zna li kakva je to kupola. Kupola, gdje, koja kupola, gleda me žena zbunjeno. Pokazujem joj, ona kupola odmah na livadi iznad plaže. Nema nikakve kupole, ništa ona ne vidi, samo livadu i brda u daljini. Dižem se sa svog ručnika, oblačim plavu haljinu i bijele natikače. Prolazim pored ljudi, ali ništa ih ne pitam, samo hodam i gledam u kupolu. Nitko ništa ne primjećuje, nitko je ne vidi osim mene. Zar su svi slijepi?

Stižem pred kupolu. Gledam ju i dotičem rukom, poput želatine je. I dalje ne vidim svijet unutra, samo obrise. Još jedan kratak pogled upućujem prema plaži, a onda zakoračim kroz želatinastu tvorevinu unutra. Čudan je to osjećaj prolaska kroz tvorevinu. Trnci prolaze kroz mene, cijelo mi tijelo vibrira. I evo me, unutra sam. Ponovo se nakratko okrećem prema svijetu kojeg sam ostavila iza sebe. Gledam sad te ljude. I dalje su na plaži, ali nešto je drugačije. Sve su maske pale, nema više pretvaranja, vidim ih upravo onakve kakvi jesu. Ranjivi, začahureni, maleni u svojim oklopima kojima vlada ego. Osjećam njihove emocije tuge, zabrinutosti i straha od smrti. I pitanja, što je dalje nakon ovog života? Da li je tu kraj ili ćemo nestati zauvijek? Ali ja znam da nije kraj, toliki su bezbrojni predivni svjetovi s one strane nebesa. Želim se vratiti natrag, ispričat vam priču o tim divnim svjetovima. Ne bojte se, dragi ljudi. Pokušavam nazad kroz kupolu van, ali povratka nema i moram dalje u ovaj svijet u kojeg sam kročila. Okrećem se da pogledam gdje sam. Ispred mene polja, livade, brda, idličina priroda. Nebo neobične plave boje, prekriveno nekolicinom bijelih oblaka. Najbjelijih koje sam ikad vidjela. Usred ove nadzemaljske ljepote, stoji kula koja seže prema nebu. Ne vidim joj kraja.

Pri ulasku unutra izujem natikače, a onda laganim korakom kročim. Na moje čuđenje, ona nije prazna. Mnoštvo ljudi hoda unutra iz jedne razine prema drugoj. Nema stepenica, već dugačke spiralne razine koje vode iz jednog kata na drugi. Spokojna tišina vlada kulom, samo se tihi topot nogu čuje. Moji suputnici hodaju i šute. I kao da razmišljaju, ali neopterećeni ničim. Njihovi umovi su prazni, opušteni i ne komuniciraju međusobno. Iz jedne spiralne razine, penjem se na drugu i tako prema vrhu, prema nebu. Na zidovima kule maleni su prozori u obliku luka. Svako malo zastajem kako bi pogledala kroz prozor. I dalje idilična priroda, brda, livade, ali sve su manji i manji što sam na višoj razini. A i ljudi je sve manje na višim razinama. Ne moram znati zašto je to tako, jer nije bitno postavljati bezbrojna pitanja u glavi. I kamo me put povede, tamo ću poći. Imam povjerenja i noge me nose. Ponovo zastajem na jednoj od bezbrojnih prozora kule ne bi li ugledala idiličan pejzaž. Ali umjesto toga, samo su oblaci tu. Oni divni bijeli oblaci. Jesam li na nebu? Nakon nekoiko trenutaka moram krenuti dalje. Još je samo dvoje suputnika sa mnom. Evo nas na zadnjoj razini smo, a ispred nas se stvoriše mala drvena vrata u obliku luka, poput prozora na kuli. Stojimo ispred čekajući u tišini. Vrata se otvoriše, glas bez riječi poziva me da uđem. Unutra sam, a vrata se lagano zatvore. Ono dvoje ljudi ostadu vani ispred vrata čekati dalje kad će doći njihov poziv. Pogledom lutam po praznoj prostoriji. Zidovi goli, načinjeni od kvadratnih kamenih blokova sivkaste boje. Na dnu prostorije maleno je prozorsko okono kroz kojeg jedino što vidim su oblaci na nebu. Divan mir i spokoj obuzima me i širi se cijelim mojim tijelom i dušom. Uzvišena je prisutnost u ovoj prostoriji. Ona nije prazna, ispunjena je neizmjernom ljubavlju i milošću. Tu je Bog sa mnom. Ne mogu ga vidjeti, ali osjećam. Duboko se poklonim i zahvalim, a natrag primim nezmjenu ljubav. Bog mi tada reće:

„Pođi u ovozemaljski svijet da preneseš svjetove nebeske ove u pisanu riječ. Dva su načela: Vjera i istina. Tamo gdje postoje ta dva načela, nema straha. Samo vjerom ostvaruje se sve što trebaš, a istinom sve što znaš. „

Zatvaram oči i kamo Bog reče, tamo mi je poći. Ispuniti svoju misiju.

Sarahel (napisano: 22.1.2003.) Zbirka priča: Poruke iz snova©